Zemlja praznih stanova

Ne samo zato što su struja i plin, iako za ovdašnji standard i dalje skupi, još uvijek među najjeftinijima u EU, nego i zbog činjenice da su troškovi najma stana u tom udjelu vrlo niski u odnosu na većinu ostalih članica. Kvaka je u tome što između 80 i 90 posto hrvatskih kućanstava živi u vlastitim nekretninama.

Da ovdje ljudi vole imati svoj stan ili kuću nije novost. I to da vole imati bar još jednu nekretninu uz onu u kojoj žive nije neko otkriće. Ali da je zagonetka, jest.

Stanovi za nestanovanje

Kada je s početkom ove godine uveden porez na nekretnine, jedan od glavnih argumenata Vlade bio je zapanjujući podatak s prošlog popisa stanovništva da u Hrvatskoj postoji čak 600 tisuća praznih stanova, ne računajući one koji služe za odmor. Nisu sve te silne nekretnine prikladne za stanovanje. No kako god okrenuli i cijedili tu brojku, opet je ogromna. Ogromna je jer je Hrvatska mala zemlja s malo stanovnika, čiji se broj stalno smanjuje, pa je zagonetna ta prekomjerna količina stanova s mnoštvom novoizgrađenih. Statistički podatak kaže da je nenastanjen svaki četvrti stan namijenjen za stanovanje.

I dok se između dvaju popisa stanovništva, 2011. i 2021. godine, broj nastanjenih stanova smanjio - što se uvelike objašnjava iseljavanjem oko 400 tisuća ljudi u inozemstvo - broj novoizgrađenih stanova se povećao.

Svoja četiri zida

Tumačenja, ekonomska i kulturološka, tradicionalno su ista. Jedno kaže da Hrvati vole biti u vlastita četiri zida, biti vlasnici, što je obrazac još iz vremena kada su većinom muškarci odlazili na rad (tada se zvao 'privremeni') kako bi od ušteđenog dijela zarade obitelji koja je ostala kod kuće podigli krov nad glavom i mirno se skućili po povratku.

Taj je običaj, kao i onaj da se od svikh Europljana baš ovdašnji mladi (hm... mladi) najkasnije odvajaju od roditeljskih skuta i kvadrata. Pa i kad se odvoje, obično paze da ne odu predaleko. Nekoć je običaj bio da se grade gigantske obiteljske trokatnice s po jednom etažom za svaku narednu generaciju. Emancipiraniji bi, pak, za djecu gradili kuću u dvorištu.

'Imati stan u Zagrebu' ili 'na moru'

Osim toga, vlastiti stan mnogima je važan statusni simbol, a "imati stan u Zagrebu" ili negdje na obali smatra se znakom uspjeha i egzistencijalne ostvarenosti. Također se nekretnine kupuju jer mnogi su ovdje sumnjičavi spram države i nepovjerljivi u tržište kapitala - neki iz financijske neukosti, a neki s iskustvom ranijih kriza - pa drže da je bolje investirati u kvadrate nego u dionice ili nešto treće.

Mnogi čim zarade neki novac, steknu nasljedstvo, ubodu zgoditak na lotu ili dobiju donekle siguran i pristojno plaćen posao, nakon proslave s društvom sljedeće jutro osvanu u banci radi kredita ili s gotovinom kod investitora koji je upravo dovršio ili baš započinje podizati još jednu stambenu zgradu. Ako i neće živjeti u tom stanu, neka ga nek' stoji, zlu ne trebalo. Neće se potrošiti, ne može se pokidati, neku vrijednost uvijek će imati. A može se i iznajmiti.

Konzerve ustajalog zraka

Podsjećaju ti stanovi na jedan zaboravljeni artefakt s početka 1990-ih, iz vremena nacionalnog buđenja, kada je neki domišljati protopoduzetnik "probuđenim" Hrvatima prodavao konzerve "čistog hrvatskog zraka" kao ultimativni nacionalni suvenir.

Iako imaju nemjerljivo veću vrijednost, prazni stanovi upravo su to isto - prazne stambene konzerve ispunjene jedino zrakom ustajalim od neprozračenosti jer u njima nikoga nema. Onih konzervi "čistog hrvatskog zraka" još se ponekad može naći u oglasnicima, u rubnim rubrikama podalje od onih krcatih tisućama stanova. Podsjećaju te raritetne bizarne memorabilije na vrijeme kada se obećavao prosperitet.

Danas, pak, deseci tisuća praznih stanova, mnogih novoizgrađenih, apsurdno svjedoče o dvoma: da tog prosperiteta ipak ima, no ne i dovoljno onih koji bi ga uživali.